ČETIRI PRINCIPA EMOCIONALNE REGULACIJE
Svi žele kontrolu nad sopstvenim emocijama, naročito onim neprijatnim. Međutim to što većina ljudi smatra pod kontrolom emocija zapravo nije prava kontrola već bi se to prije moglo nazavati otporom ili unutrašnjom borbom sa vlastitim emocijama. Kada se jave neprijatna osjećanja većina ljudi im se opire, pokušava da ih potisne, supresuje, da skrene pažnju (da ih izbjegne), analizira osjećanja ili sebe, uživljava se u imaginacije koje prate to osjećanje što dovodi do katastrofiziranja, dramatizovanja i sl. Svi ti manevri zapravo ne pretstavljaju pravu kontrolu već unutrašnju borbu što dovodi do toga da je osoba u konfliktu sama sa sobom. Ta unutrašnja borba dovodi do neprijatne unutrašnje tenzije, anksioznosti i istrajavanja neprijatnih osjećanja.
Kako zaista možemo kontrolisati svoja osjećanja?
Mi ne možemo istisnuti emocije iz našeg života, ne možemo živjeti život bez ikakvih osjećanja jer su osjećanja dio ljudske prirode. Ali to ne znači da treba da živimo u drami, odnosno da stalno budemo emocionalno reaktivni i da često doživljavamo intenzivna osjećanja. Mi možemo naučiti kako da se nosimo sa osjećanjima tako da ona budu začin našeg života, ali ne i gospodar. Osjećanja se javljaju spontano i automatski, odnosno nesvjesno. To znači da mi ne možemo spriječiti njihovu pojavu. Ali kada se osjećanja jave i mi postanemo toga svjesni možemo učiniti neke stvari koje će dovesti do toga da imamo kontrolu nad njima, što će činiti da ne zapadamo u vatru. Radeći sa mnogo klijenata i sa samim sobom (mojim najtežim klijentom) došao sam do uvida da postoje četiri osnovna principa koja treba da primjenjujemo kako bismo ostvarili kontrolu nad vlastitim osjećanjima kada se ona jave.
Prvi princip – distanciranje, neidentifikovanje, “osjećanja to nisam Ja“
Prvi princip podrazumijeva da kada se javi neko snažno, obično negativno osjećanje da zadržimo svijest o tome da je to samo osjećanje, a ne realnost i drugo da to osjećanje nije odlika mog identiteta, mog JA. Kada se jave intenzivna negativna, ali i pozitivna osjećanja ljudi automatski usmjeravaju svu svoju pažnju na njih i to može dovesti do toga da osoba ima autentični doživljaj da je to realnost. Taj osjećaj je posljedica sužene pažnje. Pažnja je inače ograničen resurs i još kada se suzi na jedan doživljaj ili ideju to postaje autentičan i snažan osjećaj koji se automatski izjednačava sa realnošću. Dobar primjer za to je gledanje filma u bioskopu. Kada gledate neki interesantan film u bioskopu vi se toliko udubite da u nekim momentima vaša pažnja je toliko apsorbovana da je u tim momentima film jedina realnost za vas. Tada doživljavate emocije i imate doživljaj kao da je to što gledate realnost u kojoj vi učestvujete. Zašto se to dešava? To se dešava zato što je pažnja sužena i skroz fokusirana na film i zbog toga je umanjena sposbnost kritičnog mišljenja na osnovu kog bi napravili kritičku distancu prema onome što doživljavamo i opažamo.
Međutim, ako tokom filma ja podsetim sebe da je to samo film, napravim distancu i podsetim se da ja sjedim u bioskopu, cijela “magija” nestaje. Isto to mogu uraditi i kada osjećam neka intenzivna neprijatna osjećanja. Mogu podsjetiti sebe da su to samo osjećanja, a ne realnost i da nisam ja to osjećanje. Ja doživljavam to osjećanje, ali nisam ja to osjećanje jer to osjećanje je samo naučena reakcija koju sam ja naučio, upražnjavao i potkrepljivao duže vrijeme, ali to osjećanje ne govori ništa o meni kao osobi i tome ko sam ja. Zapamtite, vi niste nijedno vaše osjećanje ma kakvo to osjećanje bilo. Osjećanja su samo naučene (obično djetinjaste) automatizovane rekacije na određena značenja koja vi pridajete dešavanjima u vama ili izvan vas.
Drugi princip – nerealistični zahtjevi, želje, očekivanja
Osjećanja mogu biti posljedica vaših nerealističnih zahtijeva prema sebi, svijetu ili drugima. Ako neko osjećanje istrajava i neće da prođe, vi upitajte sebe šta je to što zahtjevam sada od sebe/drugih/svijeta? Upitajte sebe da li je to realistično i da li vam je to neophodno da imate/ postignete. Kada shvatite da vam to nije neophodno ili čak nije ni realistično odustanite od tog zahtijeva i primjetićete da neprijatna, intenzivna osjećanja nestaju.
Treći princip – ne opiranje, prihvatanje, prepuštanje
Treći princip je podjednako bitan kao i prvi. Kada se javi bilo koje osjećanje ne treba da mu se opirem ni mentalno ni tjelesno ako želim da zaista imam kontrolu nad njim. Ako se opirem osjećanju to će se pretvoriti u unutrašnji konflikt koji će rezultirati unutrašnjom tenzijom (anksioznošću) i neprijatno osjećanje će trajati značajno duže nego što bi trajalo bez opiranja. Ako se uopšte ne opirem nekom osjećanju ono ne može da traje više od 90 sekundi. Ako traje duže znači da se i dalje opirem, bavim se tim osjećanjem ili mislima koje se javljaju u sklopu tog osjećanja. Mogu se opirati tjelesno i mentalno. Mentalno opiranje podrazumijeva da analiziram to osjećanje dok ono traje, a tjelesno opiranje podrazumijeva da se stežem i/ili ograničavam disanje kako bih umanjio sam osjećaj u tijelu. To ne treba raditi. Kada se osjećanje javi nemojte ga analizirati niti se mentalno baviti njime dok ono ne prestane. Možete se baviti analizama kada osjećanje prestane ako smatrate da je to važno za vas. Na nivou tijela, prepoznajte gdje su tenzije i napetosti u tijelu i voljno ih otpustite koliko možete, izdišite polako i do kraja i prepustite se osjećajima, jednostavno tolerišite ono što osjećate. Nijedno osjećanje samo po sebi nije neprijatno, ono što je neprijatno i bolno je otpor ka tim osećanjima a ne sama osjećanja.
Četvrti princip – neuživljavanje
Većina ljudi su skloni da se gotovo automatski uživljavaju u misli i imaginacije koje su sastavni dio nekog osjećanja. Pod uživljavanjem podrazumijevam bavljenje tim mislima i imaginacijama, zamišljanje šta bi bilo kad bi bilo i sl. Kada to radite vi ustvari produbljujete to osjećanje, dajete mu na važnosti, potkrepljujete ga. Nijedna naučena rekacija ne može opstati kao trajna ako se ne potkrepljuje tokom vremena. Osjećanja su naučene automatske rekacije koje ste ponavljali i potkrepljivali puno puta u životu i zato su postale tako automatizovane. Ako želite da ih prevaziđete prestanite da ih potkrepljujete. Potkrepljenje je pažnja. Čim se uživljavam u nešto, tome poklanjam svu svoju pažnju, a to znači da tome pridajem neobičnu važnost. Pažnju investiram samo u ono što smatram važnim. Ono što je nevažno za mene tome ne poklanjam pažnju uopšte, zar ne? Primjenite to na osjećanja koja želite da prevaziđete. Kada se osjećanje javi vi ćete naravno postati svjesni tog osjećanja i doživjećete ga ali ne idite dalje od toga.
Tolerišite osjećanje (ne opirite mu se), podsjetite sebe da niste vi to osjećanje i ne uživljavajte se u to osjećanje. Ne uživljavajte se u misli i imaginacije koje prate to osjećanje, jer te misli su samo kognitivni dio tog osjećanja. Te misli i imaginacije nisu odraz realnosti niti vaše ličnosti, vašeg identiteta, one su odraz tog osjećanja kao vaše naučene reakcije. Baveći se tim mislima vi održavate i potkrepljujete to osjećanje. Nemojte to raditi, pustite da te misli same naviru, dolaze i prolaze ali bez toga da se vi njima aktivno bavite i uživljavate se u njih. Ako to učinite ubrzo ćete primjetiti da one počinju da slabe, blijede i prolaze zajedno sa osjećanjem koje ih prati. Ne morate posmatrati te misli, jednostavno ne morate ništa raditi sa njima, samo ih pustite da dolaze i prolaze. Tretirajte ih kao nevažni šum koji trenutno čujete.
Zaključak
Jako je važno da primjenjujete sva četiri principa jer su svi podjednako važni. Takođe, jako je važno da to radite uvijek kada osjetite neko neželjeno osjećanje. Budite istrajni i uporni. Ako vam nekada ne pođe za rukom da to primjenite nije smak svijeta, uradite to sljedeći put, jednostavno vježbajte i budite istrajni, to će donijeti rezultate.
Nadamo se da ćete uz naše edukacije usavršiti svoja znanja i biti spremni naučeno primijeniti na radnom mjestu i u životu.
Zapamtite da je edukacija glavni pokretač promjena u svijetu, zbog toga učite svaki dan i budite promjena koju želite.
Ono što mislimo ili u šta vjerujemo ne izaziva nikakve posljedice. Jedine posljedice proističu iz onoga šta uradimo.
Radujemo se zajedničkom učenju, razmjeni iskustava i uspješnoj poslovnoj saradnji.
Svaka uspješna karijera počinje dobrom edukacijom!
