fbpx

PRINCIPI EMOCIONALNE REGULACIJE

UPRAVLJANJE LIČNIM POTENCIJALIMA U ADMINISTRATIVNOM POSLOVANJU
January 5, 2020
REALIZOVANI PRVI SEMINARI U 2020. GODINI IZ OBLASTI SAVREMENIH VJEŠTINA I UPRAVLJANJA RIZICIMA
February 11, 2020

PRINCIPI EMOCIONALNE REGULACIJE

KAKO ZAISTA MOŽEMO KONTROLISATI SVOJA OSJEĆANJA?

 

Mi ne možemo istisnuti emocije iz našeg života, ne možemo živjeti život bez ikakvih osjećanja jer su osjećanja dio ljudske prirode. Ali to ne znači da treba da živimo u drami, odnosno da stalno budemo emocionalno reaktivni i da često doživljavamo intenzivna osjećanja.
Mi možemo naučiti kako da se nosimo sa osjećanjima tako da ona budu začin našeg života ali ne i gospodar.
Osjećanja se javljaju spontano i automatski, odnosno nesvjesno. To znači da mi ne možemo spriječiti njihovu pojavu. Ali kada se osjećanja jave i mi postanemo toga svjesni možemo učiniti neke stvari koje će dovesti do toga da imamo kontrolu nad njima, što će nam pomoći da ne zapadamo u vatru.
Postoje četiri osnovna principa koja treba da primjenjujemo kako bismo ostvarili kontrolu nad vlastitim osjećanjima kada se ona jave.

 

I. Prvi princip – distanciranje, neidentifikovanje, “osjećanja to nisam Ja“

 

Prvi princip podrazumijeva da kada se javi neko snažno, obično negativno osjećanje da zadržimo svijest o tome da je to samo osjećanje, a ne realnost i drugo da to osjećanje nije odlika mog identiteta, mog JA. Kada se jave intenzivna negativna, ali i pozitivna osjećanja ljudi automatski usmjeravaju svu svoju pažnju na njih i to može dovesti do toga da osoba ima autentični doživljaj da je to realnost. Taj osjećaj je posljedica sužene pažnje.

Pažnja je inače ograničen resurs i još kada se suzi na jedan doživljaj ili ideju to postaje autentičan i snažan osjećaj koji se automatski izjednačava sa realnošću. Dobar primjer za to je gledanje filma u bioskopu. Kada gledate neki interesantan film u bioskopu vi se toliko udubite da u nekim momentima vaša pažnja je toliko apsorbovana da je u tim momentima film jedina realnost za vas. Tada doživljavate emocije i imate doživljaj kao da je to što gledate realnost u kojoj vi učestvujete.

Zašto se to dešava? To se dešava zato što je pažnja sužena i skroz fokusirana na film i zbog toga je umanjena sposbnost kritičnog mišljenja na osnovu kog bi napravili kritičku distancu prema onome što doživljavamo i opažamo.

Međutim, ako tokom filma ja podsjetim sebe da je to samo film, napravim distancu i podsjetim se da ja sjedim u bioskopu, cijela “magija” nestaje. Isto to mogu uraditi i kada osjećam neka intenzivna neprijatna osjećanja. Mogu podsjetiti sebe da su to samo osjećanja, a ne realnost i da nisam ja to osjećanje. Ja doživljavam to osjećanje, ali nisam ja to osjećanje jer to osjećanje je samo naučena reakcija koju sam ja naučio, upražnjavao i potkrepljivao duže vrijeme, ali to osjećanje ne govori ništa o meni kao osobi i tome ko sam ja.

Zapamtite, vi niste nijedno vaše osjećanje ma kakvo to osjećanje bilo. Osjećanja su samo naučene (obično djetinjaste) automatizovane rekacije na određena značenja koja vi pridajete dešavanjima u vama ili izvan vas.

 

 

II. Drugi princip – nerealistični zahtjevi, želje, očekivanja

 

Osjećanja mogu biti posljedica vaših nerealističnih zahtjeva prema sebi, svijetu ili drugima. Ako neko osjećanje istrajava i neće da prođe, upitajte sebe šta je to što zahtjevam sada od sebe/drugih/svijeta?

Upitajte sebe da li je to realistično i da li vam je to neophodno da imate/ postignete. Kada shvatite da vam to nije neophodno ili da čak nije ni realistično odustanite od tog zahtjeva i primjetićete da neprijatna, intenzivna osjećanja nestaju.

 

 

III. Treći princip – neopiranje, prihvatanje, prepuštanje

 

Treći princip je podjednako bitan kao i prvi. Kada se javi bilo koje osjećanje ne treba da mu se opiremo ni mentalno ni tjelesno ako želimo da zaista imamo kontrolu nad njim. Ako se opiremo osjećanju to će se pretvoriti u unutrašnji konflikt koji će rezultirati unutrašnjom tenzijom (anksioznošću) i neprijatno osjećanje će trajati značajno duže nego što bi trajalo bez opiranja. Ako se uopšte ne opiremo nekom osjećanju ono ne može da traje više od 90 sekundi. Ako traje duže znači da se i dalje opirem, bavim se tim osjećanjem ili mislima koje se javljaju u sklopu tog osjećanja. Mogu se opirati tjelesno i mentalno. 

Mentalno opiranje podrazumijeva da analiziram to osjećanje dok ono traje, a tjelesno opiranje podrazumijeva da se stežem i/ili ograničavam disanje kako bih umanjio sam osjećaj u tijelu. To ne treba raditi. Kada se osjećanje javi nemojte ga analizirati niti se mentalno baviti njime dok ono ne prestane. Možete se baviti analizama kada osjećanje prestane ako smatrate da je to važno za vas.

Na nivou tijela, prepoznajte gdje su tenzije i napetost u tijelu i voljno ih otpustite koliko možete, izdišite polako i do kraja i prepustite se osjećajima, jednostavno tolerišite ono što osjećate. Nijedno osjećanje samo po sebi nije neprijatno, ono što je neprijatno i bolno je otpor prema tim osjećanjima, a ne sama osjećanja.

 

 

 

IV. Četvrti princip – neuživljavanje

 

Većina ljudi je sklona da se gotovo automatski uživljava u misli i imaginacije koje su sastavni dio nekog osjećanja.

Pod uživljavanjem podrazumijevamo bavljenje tim mislima i imaginacijama –  zamišljanje šta bi bilo kad bi bilo i sl. Kada to radimo mi ustvari produbljujemo to osjećanje, dajemo mu na važnosti, potkrepljujemo ga. 

Nijedna naučena rekacija ne može opstati kao trajna ako se ne potkrepljuje tokom vremena. Osjećanja su naučene automatske rekacije koje smo ponavljali i potkrepljivali puno puta u životu i zato su postale tako automatizovane. Ako želimo da ih prevaziđemo treba da prestanemo da ih potkrepljujemo. Potkrepljenje je pažnja. Čim se uživljavamo u nešto, tome poklanjamo svu svoju pažnju, a to znači da tome pridajemo veliku važnost. Pažnju investiramo samo u ono što smatramo važnim. Ono što je nevažno za nas tome ne poklanjamo pažnju uopšte. Kada se osjećanje javi mi postanemo svjesni tog osjećanja i doživimo ga ali ne moramo ići dalje od toga.

Možemo se podsjetite da nismo mi to osjećanje i ne uživljavati se u to osjećanje. Ne uživljavati se u misli i imaginacije koje prate to osjećanje, jer te misli su samo kognitivni dio tog osjećanja. Te misli i imaginacije nisu odraz realnosti niti naše ličnosti, našeg identiteta, one su odraz tog osjećanja kao naše naučene reakcije. Baveći se tim mislima mi održavamo i potkrepljujemo to osjećanje.

U tom trenutku je važno pustiti da te misli same naviru, dolaze i prolaze ali bez toga da se mi njima aktivno bavimo. Čineći to možemo primjetiti da one počinju da slabe, blijede i prolaze zajedno sa osjećanjem koje ih prati. Ne moramo posmatrati te misli, jednostavno ne moramo ništa raditi sa njima, samo ih pustiti da dolaze i prolaze. Možemo ih tretirati kao nevažni šum koji trenutno čujemo.

 

 

Vaš KVENTUM Tim